objet petit a

srijeda, 11.01.2012.

Gospodin Sirovy je inače slovio za vrsnog specijalistu u oblasti povijesti umjetnosti i restauratora. Bio je izuzetno talentiran za prepoznati vrijednost nekog umjetničkog djela, raritet, pa je u istom dosluhu sa svojim smislom za izvrsnosti, bio jednako tako slab i prema ženama iste provenijencije.
Jednoga dana, u ruke mu je dospjela slika žene koju je odavno želio i koju mu je samo Proviđenje što se ponekada zna prometnuti i u obličje kustosa muzeja koji potrebuje dobrog restauratora, dalo na ruke.
Dugo je pospremao atelier, pretrpan sitnicama, da bi napravio mjesta za nju i mogao je unijeti, a onda jednom, kada je stigla, divio se njenom osmijehu i njenoj nazočnosti, toliko da je znao čak ustajati u ranu zoru i promatrati je, dodirivati, a ona se samo smiješila i u snu, nesvjesna njegovih dodira.
Ipak, kada se prihvatio posla, vidio je da baš i nije toliko savršena. Najprije, zamjerio je slikaru, zašto joj je uopće dao takav osmijeh da zavodi ljude i skrene pažnju sa mnogih drugih stvari; eto npr. ruke! Pogledajte samo te ruke; pa to je jednostavno podvala! Ručice ima da budu porculanski krhke ili ih ne treba ni biti. Promatrao ih je, kritički pipao, svaki put kriveći usta kao da je majstoru osobno doznačio specifikaciju narudžbe za djelo a ovaj ga izigrao. No, nekako je i to prevladao ali imao je drugi problem. Ona je naprosto rasla! Stalno. Više nije znao kamo bi s njom i sa sobom, kada bi mu se ispriječila na putu. Svojim debelim mesnatim rukama stao je premještati svaki put kada bi se sudario s njom u onaj kut u kojemu je još bilo mjesta. Ali i kutovi su se počeli sabijati prepunjeni stvarima pa je postupno počeo mrziti!
Mislio je kako zapravo slika mora odgovarati stvarnosti, ali on više nije znao što je stvarnost a i slika mu je bila narušena njegovim pogledom na stvarnost.
Mrzio je Heisenbergovo načelo neodređenosti!
Odlučio je ignorirati svaki put kad bi mu se učinilo da mu ona želi nešto reći.
Nije mislio da slika ima što reći nego da to ima samo promatrač; u ovom slučaju restaurator takvih kao što je ona.
Naposlijetku, iscrpljen uzaludnim trudom koji mu se nije uzvraćao onako kako je želio, pustio je Proviđenju da učini svoje, odložio je alat preko noći, zgrnuo misli pod glavu i zaspao.
Ujutro je nije bilo. Mogao je opet slobodno disati!
Ali avaj! Sjetio se da će kustosu morati objasniti i što se dogodilo sa slikom?
Što se dogodilo? Da mu kaže da je uredno tretirao kao objekt a onda mu ponuditi objašnjenje pripisujući joj samovolju živog bića, preosjetljivog na svako zadiranje u vlastito tkivo? - ne bi išlo, jer tko bi mu povjerovao?
Gospodin Sirovy je zapao u paradoks.


Nije mi poznato što se dalje dogodilo s njim, ali slika o kojoj je riječ stoji ondje gdje je oduvijek i stajala. U malobrojnim restauratorskim krugovima, pak; među znancima s kojima je gospodin Sirovy podijelio svoje nadnaravno iskustvo, rečeni paradoks ostao je upamćen kao Sirovljev paradoks.